Povijesni pregled obrazovanja u zgradi u Habdelićevoj 1 do Drugog svjetskog rata
Građevina na adresi Habdelićeva 1 je, sve do ukinuća isusovačkog reda 1773. godine, služila kao Sjemenište sv. Josipa. Od 1796. – 1913. ( s prekidima) bila je sjedište Plemićkog konvikta. Kasnijih godina u zgradi se nalazio Odjel za bogoslovlje i nastavu , Statistički ured, Konvikt za istarsku djecu, Partizanski đački dom Maršala Tita, zatim Škola za odgajatelje, Pedagoški obrazovni centar Bogdan Ogrizović te danas Gimnazija Tituša Brezovačkog.
Zgrada u kojoj se danas nalazi Gimnazija Tituša Brezovačkog ima četristogodišnju povijest na području odgoja i obrazovanja mladih generacija.
Prije no što je u zgradi naše Gimnazije bio đački konvikt bila je to kuća kneza (kasnije bana i palatina) Ivana Draškovića koji ju je 1627. isusovačkom redu darovao u okviru borbe protiv protestantizma i širenja katoličkog obrazovanja da se tamo uredi konvikt tj. sjemenište za siromašne učenike Gimnazije ( (Seminarium pauperum studiosorum). Zanimljivo je da je za gradnju konvikta bio raspisan poseban porez kojega, za razliku od svih ostalih, nisu plaćali kmetovi ili građani već plemići, i to vjerojatno s obzirom da će internat pohađati samo plemićka djeca. Sabor je odredio da vlastela gradnju plati „ex propriis bursis“ odnosno iz vlastitih kesa,a za gradnju je upotrijebljena i ostavština Ivana Krušelja koji je sav svoj imetak ostavio isusovcima da ga upotrijebe u odgojne svrhe.
Gradnja Zgrade dovršena je 1631. te je prvi upravitelj konvikta bio Matija Vernić kojega je naslijedio veliki kajkavski barokni pjesnik Juraj Habdelić po kojem i nosi ime ulica u kojoj je današnja Gimnazija.
Habdelić je revno brinuo o konviktu i đacima pa je tako sačuvan podatak da je 1664. imao okapanja s ljubljanskom vladom jer je tri godine ranije osamstočetrdeset forinti kamata koje je bila dužna poslala riječkim umjesto zagrebačkim isusovcima. Habdelić se također sudio s Barbarom Ivanovićevom zbog nasilja i štete što su ih počinili njeni kmetovi iz Ravna, a za svoje je učenike sastavio i Dictionar ili Rechi szlovenske z vexega ukup zebrane u red posztavlyene i diachkemi zlahkotene na pomoch napredka u diachkom navuku skolneh mladencev horvaczkoga i szlovenskoga naroda kako bi oni što lakše naučili latinski jezik.
Konvikt je s radom započeo kao Frangopansko gojilište, a dugo je vremena zavod bio poznat pod imenom Institutum Josefinum tj. Sjemenište siromaha pod zaštitom sv. Josipa te je na zgradi stajao kip koji je prikazivao sv. Josipa kako vodi dijete u školu. I danas je sv. Josip zaštitnik Gimnazije pa tako dan škole obilježavamo upravo na njegov spomendan 19. ožujka.
Sjemeništem su isusovci upravljali sve do ukinuća isusovačkog reda 1773.godine kada ga preuzima svjetovno svećenstvo.
POVIJESNI PREGLED DJELOVANJA U ZGRADI U HABDELIĆEVOJ 1, GDJE SE DANAS NALAZI GIMNAZIJA TITUŠA BREZOVAČKOG
Tijekom srednjega vijeka u Zagrebu nije postojala pučka škola. Tko je želio naučiti čitati i pisati, morao je sam pronaći učitelja koji će ga poučavati. Prava pučka škola otvorena je tek sredinom 16. stoljeća, i to vjerojatno u kući Gradskog poglavarstva na Gornjem gradu. Također, tijekom cijeloga srednjeg vijeka u Hrvatskoj nije postojala viša škola.
No, 1606. godine u Zagreb dolaze isusovci. Ubrzo se o njima pronio glas kao o vještim propovjednicima. Njihovo se djelovanje najviše očitovalo na području prosvjete. Na molbu Zagrepčana osnovali su prvu gimnaziju 1607. godine na Trgu sv. Katarine. Hrvatsko je plemstvo zavoljelo isusovce i ponudilo im svoju pomoć. Javila se zamisao da se i siromašnim đacima omogući školovanje ako su daroviti i marljivi. S tom idejom započinje i povijest naše škole.
Ban Ivan Drašković je na Gornjem gradu, na mjestu današnje Habdelićeve 1, imao zidanu kuću i vrt koje je darovao isusovcima, pod uvjetom da se za siromašne đake uredi poseban internat u kojem će, pod nadzorom isusovaca, imati stan i hranu. Isusovci su Draškovićevu zgradu srušili i odlučili su na njenom mjestu podići internat za svoje pitomce koji su pohađali Gimnaziju na Katarininu trgu.
Zgrada je građena od 1628. do 1631. godine. Prvi upravitelj Đačkog konvikta (sjemeništa) bio je gospodin Matija Vernić, a njega je naslijedio gospodin Juraj Habdelić. Zavod se dugo vremena nazivao Institutum Josefinum ili Sjemenište siromaha pod zaštitom sv. Josipa. Na zgradi je stajao kip sv. Josipa koji dijete vodi u školu.
Isusovci su upravljali Sjemeništem sv. Josipa sve do 1773. godine kada je njihov red ukinut, a upravu nad Konviktom od 1776. godine preuzima svjetovno svećenstvo. Biskup Josip Galjuf proveo je 1779. godine reorganizaciju Zavoda i njegova imetka. Sjemenište sv. Josipa ukinuo je
car Josip II. No, već 1796. godine Sjemenište je bilo obnovljeno pod imenom Kraljevski plemićki konvikt i namijenjeno djeci plemića i visokih činovnika. Oko 45 pitomaca izabranog dijela društva uzdržavalo se od zaklade koju su osnovali velikaši.
Kraljevski plemićki konvikt pojavio se u sudbonosnom trenutku za Hrvatsku, ali i čitavu Europu. Bio je rasadnik kulture u svim redovima hrvatskoga puka. Hrvatskom je narodu u to doba trebalo inteligencije jer je bio bez potrebnih škola i zavoda. August Šenoa napisao je u časopisu Vienac: « Trećina hrvatske inteligencije izašla je iz ovoga zavoda. To su bili muževi koji se proslaviše kao dostojanstvenici, političari, književnici i suci, ali i dobar dio velikaša uzgojen je u ovom zavodu.»
Burna politička i povijesna vremena nisu dopustila da se Zavod mirno razvija. Uslijed državnog bankrota 1811. godine Zavod je izgubio velik dio novca, a 1814. godine on je i zatvoren. Ponovno je otvoren 1815. godine.
Već 1830. godine radilo se na tome da se mladež u Zavodu uniformira. Za uniformu se odredila crvena kapa, plavi kaput i plave hlače.
U Zavodu je postojala i kapelica gdje je mladež obavljala svoje zajedničke jutarnje i večernje molitve i slušala mise. Pitomci su učili pjevanje, tamburanje, ples, glasovir, gusle, francuski jezik...
Prve hrvatske redovite predstave prikazivale su se u Zavodu pred pozvanim gostima. Izvodili su se izvorni ili prevedeni komadi na kajkavskom narječju. Predstava Matijaš grabancijaš dijak Tituša Brezovačkog prikazana je 12. siječnja 1804. godine.
Pitomci su 1842. godine osnovali Čitaoničko društvo koje je izdavalo časopis Domovina. Zanimljivo je spomenuti i prvu knjižnicu Društva.
Već 1842. godine bilo je u njoj vrijednih izdanja. U knjižnici je bilo oko 1550 svezaka, premda je tijekom godina dosta knjiga izgubljeno ili uništeno.
Burne 1848. godine u Zavod se pitomci nisu primali, već su dobivali godišnju stipendiju. Na osnovi dopisa Kraljevskog ministarstva za bogoštovlje i nastavu Zavod je ponovo otvoren 1851. godine. Njime je upravljao ravnatelj kojeg je imenovalo Njegovo Veličanstvo. Prvi ravnatelj obnovljenog Zavoda bio je Josip Sermage. Poslije njega Zavodom su upravljali sve sami odličnici: Franjo Lehman, Mirko Ožegović, Adolfo Veber, Franjo Iveković i mnogi drugi.
Kasnije, 1891. godine Zavod je proširen i u njega se moglo upisati 76 pitomaca. Svi pitomci bili su podijeljeni u 3 družbe kojima su na čelu bili prefekti, obično gimnazijski profesori. Đaci su se ispitivali svaki dan navečer od 19 do 20 sati, a u tome su prefektima pomagali korepetitori, sveučilišni slušatelji. Svi poglavari stanovali su u Zavodu.
Kraljevski plemićki konvikt djelovao je od 1796. do 1913. godine ( s prekidima od 1814. – 1820. i 1848. – 1851. ). Kasnije, od 1913. godine nalazio se u ovoj zgradi Odjel za bogoštovlje i nastavu tadašnje zemaljske vlade, a od 1914. do 1929. godine Statistički ured.
Sve do Drugog svjetskog rata zgrada u Habdelićevoj 1 bila je sjedište Istarskog internata. Od 1941. do 1945. godine ovdje je boravila vojska, a poslije toga zgrada je bila sjedište Partizanskog doma Maršal Tito.
Iz Ljetopisa Škole za odgajatelje saznaje se da je 27. prosinca 1950. godine ista preselila iz Medulićeve ulice u zgradu Habdelićeve 1. Tu je Škola za odgajatelje zauzela prostor drugog kata s ukupno 17 prostorija.
Svako odjeljenje imalo je svoju učionicu te su odgajatelji tek sada dobili priliku za cjelovitu obuku. Prizemlje zgrade i prvi kat u Habdelićevoj ulici zauzeo je Đački dom Škole za odgajatelje. Više o tom razdoblju u sljedećem poglavlju.
Na sjednici 28. lipnja 1977. godine Skupština SIZ-a odgoja i usmjerenog obrazovanja u djelatnosti obrazovanja grada Zagreba donosi Odluku o osnivanju i konstituiranju Pedagoškog obrazovnog centra sa sjedištem u Klaićevoj 1, a čine ga V. gimnazija Bogdan Ogrizović, XI. gimnazija (Savska cesta 77) i Škola za odgajatelje Tatjana Marinić (Habdelićeva 1).
Tako naša škola od 1. travnja 1978. godine djeluje, zajedno s V. i XI. gimnazijom, u okviru Pedagoškog obrazovnog centra Bogdan Ogrizović. Kasnije, Skupština grada Zagreba 12. srpnja 1991. godine donosi Odluku kojom se već 31. kolovoza 1991. godine ukida POC Bogdan Ogrizović, a iz njega nastaju V. VIII. I XI. gimnazija. Na lokaciji Habdelićeve 1 djeluje VIII. gimnazija. Već pola godine kasnije, 19. ožujka 1992. ona je preimenovana u Gimnaziju Tituša Brezovačkog u znak sjećanja na prošlost ove ustanove, na djelovanje i zasluge isusovaca. Osim toga, u atriju, koji je sastavni dio ove zgrade, već su se početkom 19. stoljeća izvodile predstave Tituša Brezovačkog.
Danas Gimnazija Tituša Brezovačkog radi po programu opće gimnazije, s ukupno 17 razrednih odjeljenja i oko 460 učenika.
Već nekoliko godina Gimnazija organizira nastavu samo u jutarnjoj smjeni. Naši učenici uspješno djeluju u mnogim izvannastavnim aktivnostima te postižu dobre rezultate na mnogim natjecanjima i sa uspjehom upisuju odabrane fakultete. Profesori naše gimnazije, svojim trudom i predanošću nastavljaju tradiciju odgajanja i obrazovanja mladih ljudi, nekad pitomaca a sada učenika, koja je u ovoj zgradi započela još u 17. stoljeću.
Jadranka Jurić, prof. i dipl. knjiž.
Pitomci Konvikta morali su se odjećom razlikovati od ostalih učenika. Pitomčeva odora bila je propisana u Naputku roditeljima ili skrbnicima. Uniforma đaka sastojala se od crvene kape, plavoga kaputa te plavih hlača po uzoru na bečki Terezijanum. Đaci Konvikta su morali imati jednu paradnu bluzu, jedne paradne hlače, jedno zimsko domaće odijelo, jedno ljetno domaće odijelo.
Solventi odnosno plaćajući pitomci trebali su imati odijela, bluze (zimske i ljetne), hlače (zimske i ljetne) od lodena, jedan ovratnik, kapu, rukavice, mač i remen.
U zapisima iz Konvikta „opominju se pitomci da na svom tijelu, kao i na zgradi osobitu pokažu čistoću jer izvanjsku oblik ove krijeposti skoro je pa uvijek siguran znak (duševne) nevinosti“. Pitomci su se stoga svako jutro umivali, a stariji i brijali. Kupali su se jednom mjesečno u zavodskom kupalištu. Pitomac je predstavljao Konvikt te je, pri izlasku u šetnju, morao biti prikladno odjeven, čist i uredan. Ni najmanji propust se nije tolerirao, čak ni sitnica kao što je neulašten gumb. Neki su pitomci kako je zabilježeno, kažnjeni zatvorom od osam sati iz tog razloga.
Odijelo je bilo pitomčevo vlasništvo, ali ga je smio nositi samo dok je bio u Zavodu.
Svoje vrijeme izvan škole učenici su provodili u Konviktu.
Zgradu su činili prvi kat sa spavaonicama i drugi kat na kojem su bile učionice. Godine 1951. je škola podijeljena na muški i ženski dio, a zanimljiva je činjenica da je zbornica oduvijek mjestu na kojem se sada nalazi. U Konviktu je postojala i kapelica za jutarnju i večernju molitvu te nedjeljne mise.
Iako je većina pitomaca bila plemenita porijekla učili su ih poštivanju svih ljudi „nitko neka si ne prisvaja kakove vlasti u sluge“. Postojala je, naravno, jasno određena hijerarhija „niti neka se ne druži ili prijatelji sa slugami, koji će u svoje vrijeme svakomu dužni službu učiniti, nemarni u tom pogledu imadu(ju) se prijaviti gornjogradskom nadstojniku . U zapisu je zabilježena takva prijava pa je pitomac oštro ukoren zbog prijateljevanja sa slugom. Sva navedena pravila odnose se na razdoblje od 1900. do 1911.
Navode se dužnosti slugu kao što je čišćenje obuće koje se plaćalo dvanaest kruna te odjeće (dvije krune mjesečno). U Zavodu je također postojala pralja za one koji su željeli da im ona pere rublje (trideset kruna godišnje).
Kako su u društvu postojale imovinske razlike među plemićima, neki su plemići tražili stipendije uz objašnjenje da žele sinu pružiti dobro školovanje, ali jedva prehranjuju sebe i obitelj od rada na zemlji. Naravno, spominje se i plemstvo koje je bez problema plaćalo školarinu iako je i među njima bilo onih koji su povremeno imali problema pri upisu.
Pitomci Konvikta morali su biti rimokatolici pa jedan otac moli da se njegovim sinovima omogući upis jer su odgajani u rimokatoličkoj vjeri iako su kršteni kod pravoslavnog svećenika. No pri tome naglašava da je to napravila njegova supruga kad je bio odsutan.
Kao zanimanje oca pitomaca najčešće se navode privatni činovnici, odvjetnici, ljekarnici, liječnici, trgovci.
Većina učenika dolazila je iz Hrvatske i Slavonije iako ih je bilo i iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Ugarske, Austrije, a naveden je i jedan učenik hrvatskog podrijetla iz Amerike.
Ravnateljstvo Zavoda brinulo je i o financijama pitomaca „nižoj se gimnaziji ne dopušta imati kod sebe novacah, ali i iz Gornje gimnazije morat će se iskazati kako je novce potrošio“.
U pravilima često ima kontradikcija, jedna od njih je i gore navedeno pušenje koje je u pravilima „kao zdravlju škodljivo, osim toga sredstvo nepotrebna troška i pogibelji svake vrste, strogo se zabranjuje“ strogo zabranjeno, ali je starijim pitomcima bilo dopušteno pušiti u zabavnici, prostoriji u kojoj su provodili slobodno vrijeme. Pitomci se tog pravila nisu pridržavali pa su pušili u kameradama, zahodima, na prozorima što gledaju na ulicu i pred malima (što je ravnateljstvo osobito smetalo).
Pravila su u Konviktu općenito bila poprilično stroga „nijednom pitomcu se ne dopušta ulaziti u tuđu cameradu, ako ima kakovih poslova ima dotičnoga u slobodno vrijeme kucanjem na vratih izazvati“, „bditi po noći radi naukah samo se iznimice dozvolom poglavarstva dopušta“.
Navodi se : „na šetnju se nije slobodno (van na hitac kamena) odaljiti“, pitomci su to pravilo često kršili, uz ispriku da su pokušali sustići ostale koji su previše odmakli („kažnjeni jer su na šetnji toliko zaostali da nisu mogli naći (?) ostale pitomce“,), „u školu se ide redom, isto tako iz škole, ma došao jedan samo razred kući“ Na zapise o kršenju ovog pravila nismo naišle, ali smo zato na više mjesta našle zapise o kršenju reda i discipline unutar škole („prijavljeni jer su ćuškali kolegu“ Učenici se nisu sukobljavali samo međusobno („prijavljeni zbog nereda na studijama (ćuškaju se) “) nego ni prema korepetitorima nisu pokazivali dužno poštovanje. Navodi se:„ustao je od stola i šetao po razredu, kada ga je korepetitor upozorio da sjedne na svoje mjesto on mu drzovito odgovori ne ću“.
Zanimljivi su još i zapisi: „nikad se ne dopušta polaziti kuhinje ili drugih mjesta zavoda, zabranjuje se također svako nečedno ponašanje, vika ili pjevanje Pronašle smo mnogo stranica zapisa „kažnjen jer je vikao za vrijeme korepeticija“, „kažnjen jer je pod satom fićukao“, „svi pitomci jedne camerade imadu svoje poslove slugi za budući dan navečer kazati, da ih on najavio u vrijeme gornjogradskom nadstojniku ujutro lakše zajedno obaviti može“.
Preko ljetnih praznika pitomci su odlazili kućama, a ako su željeli provesti Božić ili Uskrs s obitelji, roditelj ili skrbnik je trebao tražiti dopuštenje ravnateljstva.
Na početku svake godine pitomci su sa sobom u Konvikt trebali donijeti jednu strunjaču, dva jastuka, šest jastučnica, jedan gunj, plahte, ručnike, donje rublje, dvanaest pari čarapa, košulje, rupčiće, salvete, jednu žlicu, jednu vilicu, jedan nož, dvije čaše, jednu bocu, jednu praonicu (posuda za jutarnje umivanje), dva češlja, četkicu za zube, sapun i prašak za zube, četku za odjeću, dva para cipela. Umjesto slamnjače svaki pitomac je dobio strunjaču napunjenu afrique-om (materijal od palminih vlakana). Pitomcima je bilo dopušteno posjećivati obitelj ili prijatelje u gradu, a obično ih se puštalo nedjeljom na objed.
U Konviktu je postojala kuhinja u koju pitomcima nije bio dopušten ulaz. U njoj su se pripremali svi obroci; doručak (kava), objed (obložena govedina s umakom, varivo s pečenim mesom, pečenka sa salatom ili tjesteninu), večera (juha i svježe meso s prismokom), popodnevno jelo po izboru (mlijeko sa žemljom (4 krune) ili kava (6 kruna)
Gledano iz današnje perspektive pitomci nisu imali puno vremena za učenje, ali su zato imali svoje instruktore.
Pitomčev dan bio je ispunjen obavezama (jutarnja molitva, jutarnja nastava, ručak, popodnevna nastava, šetnja, učenje) i za učenje im je, posebno ako uzmemo u obzir da je većina polazila korepeticije iz nekog predmeta ostajalo malo vremena. Pronašle smo tako podatak da su pojedini pitomci za instruktore imali Zvonimira pl. Dorogoga, Zapunčić Zvonimira, Josipa Hraišćana, Vladimira Matića.
A kakve su bile ocjene? Uglavnom se navode dvojke i trojke, nitko nije prošao s pet, samo je jedna četvorka (jedini koji je imao pet iz hrvatskog), ostale petice su mahom iz gimnastike i pjevanja (samo su dvojica imala pet iz obadva predmeta).
U razdoblju koje smo pomnije istražili, od 1900. do 1911., školski sustav je bio drugačiji nego danas, predmeti su bili podijeljeni na obavezne (obligatne) – vjeronauk, latinski, grčki, hrvatski, njemački, mađarski, povijest, zemljopis, matematika, mjerstvo, opisno mjerstvo, prirodopis, kemija, filozofska propedevtika. Zatim na relativno obligatne – higijena, prostoručno risanje te na neobligatne (neobavezne) – gimnastika, krasopis, pjevanje, talijanski, engleski, risanje, stenografija. Svjedodžbe su se razlikovale od današnjih – bilo je moguće postići prvi, drugi i treći red (niži red se dobivao zbog neprimjerenog vladanja ili zbog pada jednog (drugi red) ili više predmeta (treći red)), ne samo sveukupno već i iz pojedinog predmete . Pronašle smo zapise kako je učenik kažnjen zbog svjedodžbe drugog reda.
Ocjenjivani su ocjenama nedovoljan, jedva dovoljan, dovoljan, dobar, vrlo dobar, odličan, a osim školskog uspjeha važno je bilo i ponašanje u školi i u Konviktu koje se bilježilo se u odvojenim rubrikama. Tako se u rubrici ćudoređe i marljivost moglo upisati :besprijekorno, odlično, vrlo dobro, dobro, budno, sabrano, kadšto rastreseno, rastreseno, podijeljeno, nemarno, nikakvo.
Pitomci su izborne predmete (engleski, talijanski, stenografiju) mogli učiti od trećeg razreda s učenicima gimnazije, i to besplatno. Ostale jezike mogli su učiti s dopuštenjem ravnateljstva u zavodu i to uz nadoplatu. Među zavodskim učiteljima bio je i jedan carski i kraljevski časnik u pričuvi koji je učio pitomce vojničkim vještinama. Za pitomce viših razreda bile su obavezne i obuke u plesu i salonskom vladanju. Solventi su plaćali deset kruna, uz tu nadoplatu su se smjeli pridružiti i mlađi pitomci.
Kraljevski plemićki konvikt djelovao je sve do 1913. Godinu dana u njemu je djelovao Odjel za bogoštovlje i nastavu tadašnje zemaljske vlade, a do 1929. Statistički ured.
Za vrijeme I. svjetskog rata zgradu je zauzela vojska i iako je određeno napuštanje ono nije provedeno sve do 1941. godine postoji samo Ravnateljstvo koje je stipendistima isplaćivalo stipendije i brinulo o njihovom školovanju. Sve do II. svjetskog rata zgrada je bila sjedište Istarskog internata, a za rata prostorima škole koristila se vojska. Bila je to, tada, česta pojava, primjerice vojska je koristila i prostore tadašnje Muške gimnazije pa su učenici nastavu slušali u prostorijama Pravnog fakulteta. Za vrijeme Druge Jugoslavije zgrada je bila sjedište Partizanskog doma Maršal Tito.
Godine 1951. osnovana je Škola za odgajatelje koja 1966.godine mijenja ime u Škola za odgajatelje Tatjana Marinić te samostalno djeluje sve do 1977. Od navedene godine je u sklopu Pedagoškog obrazovnog centra Bogdan Ogrizović zajedno s Petom i Jedanaestom gimnazijom, a od 1991. samostalna.
Već 1992. dobiva ime Gimnazija Tituša Brezovačkog, po još jednom svom nekadašnjem đaku koji je zadužio hrvatsku književnost, te nastavlja tradiciju obrazovanja mladih ljudi. Iz naše škole možda ne potječe više trećina hrvatske inteligencije kao u devetnaestom stoljeću, ali jedna smo od najkvalitetnijih zagrebačkih škola, koja svojim učenicima usađuje ne samo znanje već i moralne vrijednosti i društvene vještine te ih bez straha šalje u svijet kao zrele i odgovorne ljude.
Svjetlana Vorel, prof., Petra Babić i Petra Vručina
Create Your Own Website With Webador