Ivan III. Drašković – mecena Gimnazije Tituša Brezovačkog

      Ivan III. Drašković (1603. – 1648.)  jedan je od najznačajnijih pripadnika treće generacije obitelji Drašković koja je u 16. stoljeću zadobila magnatski status te osigurala brojne političke veze u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Osim što su zadobili grofovski naslov, pripadnici ove linije obitelji obnašali su i poziciju hrvatsko-slavonskih banova te su se u širem državnom kontekstu srednjoeuropskog prostora povezivali ženidbenim vezama i s obiteljima Bánffy, Erdődy, Thurzó, Széchy, Rattkay i Nádasdy. Kao pripadnik najvišeg staleškog sloja, Ivan je imao pristup elitnom obrazovanju te je evidentiran kao student filozofije Sveučilišta u Grazu i kao student prava na Ugarsko-hrvatskom zavodu u Bologni. Visoko obrazovanje u katoličkom duhu protuosmanskih ratova i protureformacije utjecat će na njegov odnos prema isusovcima i reformi školstva u hrvatskim zemljama. Godine 1639. Ivan III. postao je hrvatsko-slavonski ban, sa svečanom instalacijom u crkvi sv. Marka, dok je najvažniji skok u njegovoj karijeri, ali i karijeri cijele obitelji Drašković, postavljanje na mjesto palatina u Požunu 1646., kada je Ivan III. postao jedan od najmoćnijih ljudi u cijelom Kraljevstvu. 

      Isusovačka gimnazija koja je djelovala na Gornjem gradu slobodnog i kraljevskog grada Gradeca na Griču osnovana je 1607. kao dio šireg pokreta katoličke obnove i borbe protiv protestantizma. Doda li se tome i činjenica stalne osmanske opasnosti i ratova u kojima je kasnije sudjelovao i sam Ivan III. (Kaniža, rijeka Mura, kraj Sredičkog i Brkiševine), kao i unutarnjih protestantskih pojava u Ugarskoj te sukoba Gradeca i Kaptola,  jasno je zašto isusovci zadobivaju centralno mjesto i dolaze u Gradec upravo na inzistiranje njegova oca, Ivana II. Draškovića. Sama je gimnazija predstavljala središnju obrazovnu ustanovu na Gornjem gradu, a Ivan III. je kao sponzor i pokrovitelj isusovaca 1627. donirao svoje zemljište s kućom i vrtom (u današnjoj Habdelićevoj 1) kako bi omogućio smještaj učenicima koji su dolazili izvan Zagreba i bili slabijeg imovinskog stanja. Ta je zgrada nazvana Frangopansko gojilište, zahvaljujući donaciji Nikole Frankopana od 10 000 forinti, a kasnije se u povijesnim izvorima spominje i kao Konvikt sv. Josipa ili Sjemenište sv. Josipa.  Jedan od prvih poznatih stanovnika navedenog gojilišta bio je i mladi Pavao Ritter Vitezović. Samo gojilište uživalo  je trajno sponzorstvo hrvatskog plemstva koje je smatralo važnim upravo obrazovanje na temeljima isusovačkih kolegija, a osim već spomenutih Frankopana, gojilište su financirali i Smolčić, Škrlec, Zakmardi, Ručić, Uzolić i mnogi drugi bilo preko navedenih zaklada, bilo preko odluka Hrvatskog sabora o financiranju ( odluka iz Varaždina 1660. godine).

Iako je Sjemenište počelo s radom 18. prosinca 1627., kuća i vrt bana Ivana III. preuređeni su do 1632. kako bi što bolje mogli zadovoljavati potrebe primanja prvih pitomaca. Godine 1674. izbio je požar pa su nakon toga isusovci srušili Draškovićevu kuću i sagradili novu. Riječ je o jednoj od malobrojnih sačuvanih građevina 17. stoljeća u Zagrebu, a ono što je osobito važno jest to da je održala kontinuitet namjene kroz više stoljeća. U njoj je Sjemenište sv. Josipa djelovalo od 1632. do ukinuća isusovačkoga reda 1773. godine, da bi godine 1796. bilo obnovljeno u iste svrhe pod nazivom Kraljevski plemićki konvikt.

Frangopansko gojilište, Konvikt sv. Josipa, Sjemenište sv. Josipa ili Kraljevski plemićki konvikt nastao je na materijalnoj, duhovnoj, ideološkoj i intelektualnoj podlozi Ivana III. Draškovića te je kao njegov stožerni mecena najzaslužniji za organizaciju života i znanja budućih intelektualaca. Upravo je njegovom pragmatičnom politikom, političkim statusom i ideološkim uvjerenjem Zagreb dobio ustanovu koja će u sljedećim stoljećima postati središnjom obrazovnog institucijom pod pokroviteljstvom brojnih plemićkih obitelji i Sabora.

 

Benjamin Vugrinčić, prof. povijesti

LITERATURA:

Dadić, Katarina, Smiljanić, Vlatko. Odgoj i obrazovanje u Plemićkom konviktu u Zagrebu od 1852. do 1914. U: Obnovljeni život, 75(4). Zagreb, 2020., str. 521. – 535.

Dobronić, Lelja. Vitezovićeva tiskarska djelatnost u Zagrebu. U: Senjski zbornik 21. Senj, 1994., str. 117. – 126.

Mandušić, Iva. Povijest obitelji Drašković u 16. i prvoj polovici 17. st. Doktorski rad. Zagreb, 2020.

Patafta, Daniel. Razvoj teoloških i filozofskih studija u Zagrebu od XIII. st. do osnivanja Sveučilišta u Zagrebu. U: Bogoslovna smotra, 90. Zagreb, 2020., Str: 43. 66.

Vrkljan, Zvonimir. Plemićki konvikt u Zagrebu, u: Iz starog i novog Zagreba VII. Zagreb, 1996., str. 133–139.

Shek Brnardić, Teodora. „Pomaganje dušama“ kao misija: osnutak zagrebačkog isusovačkog kolegija u kontekstu tridentskog katolicizma. U: Tridentska baština: katolička obnova i konfesionalizacija u hrvatskim zemljama: zbornik radova. Zagreb, 2006., Str: 441. – 459.