TITUŠEVI LJUDI

      Uslijed ljetnog nemara i bezbrižnog postojanja, dok na mobitelu listam slike s maturalne večeri koja se, eto, zbila baš na današnji dan prije točno jedne godine, javlja mi se profa iz popularno zvane Pop kulture, s kojom sam takoreći „frendica”, pratiteljica na društvenim mrežama i aktivna u komentiranju njezinih storyja. „Da napišem tekst za Ljetopis GTB-a u kojemu govorim kako mi je bilo pohađati školu?”, razmišljam naglas te odgovaram kako sam apsolutno za te shvatim kako mi je čast što nisu zaboravili moj spisateljski nerv, koji su oduvijek cijenili i dopuštali mu da se razvija. Čim odložim mobitel, krenem razmišljati o idejama, no ubrzo osjetim kako dolaze sporije i slabije nego što sam predvidjela. Što je za mene Tituš? Kakvo je moje iskustvo tamo? Što bih napisala? Točno znajući što i kako osjećam, ne nađoh način da to sročim u rečenice pa „zadatak” odložim za inspirativnije trenutke.

***

Prvi nalet inspiracije iskoristim za tzv. free writing pa krećem pisati sve što mi padne na pamet.

Mislim si, s obzirom na opravdanu slobodu forme pisanja za ovu prigodu, možda je najbolje zapravo krenuti naopačke, od kraja. Za čime sam, zadnji dan u školskim klupama, nakon oproštajnog nastupa školskog benda u kojemu sam svirala, plakala u WC-u I. gimnazije? Najprije, da. I. gimnazija. Središnji pojam tog naopakog prepričavanja. Tituš smo oduvijek bili i bit ćemo svi mi, koji smo – UNATOČ SVEMU (inače domišljat naslov prvoga postpandemijskog koncerta za DON, čitaj: Dani otvorene nastave), unatoč najdužem štrajku, lockdownu, izolacijama, strahovima, lošim vijestima, prijateljima na Zoomu, potresu koji nam je gotovo nepovratno srušio zgradu na Gornjem gradu u našoj Habdelićevoj 1 i zbog kojeg ta brojka 1 ostaje samo u nazivu privremene, I. gimnazije u koju se selimo duže od očekivanog (reklo bi se, Škola za život u pravom smislu riječi) – ostali Titušani, Tituševi ljudi. Ti Tituševi ljudi nisu samo oni direktno involvirani u njegovu priču, pa tako nisu rijetkost ni oproštajne Facebook objave roditelja maturanata u kojima se, primjerice, zahvaljuju našem ravnatelju i cijeloj ekipi profesora „što su se u svom tom nevremenu trudili očuvati ljudskost i razumijevanje, stvoriti tolerantnu, gotovo obiteljsku atmosferu i omogućiti svakome da se izrazi i napreduje u onome u čemu je najbolji.”

 

Kako te to „u čemu si najbolji” čini Titušanom? Kako znaš da si Titušanin? Tko si sve kao Titušanin u Titušu?

U Titušu postaješ Netko s velikim N, ti nisi samo učenik u klupi u šihti od 8 do 14. Izvan učionice, ali još uvijek unutar zidova škole, ti si sportaš, ti si glazbenik, ti si pjevač, pisac, likovni umjetnik, organizator i moderator događaja, jezičar, znanstvenik, prvak u prirodnim i društvenim predmetima… Ti imaš karijeru, ti si priznat, spreman za svijet odraslih, spreman biti najbolji dalje, kamo god se usmjerio. Ti si smiren jer znaš da negdje vrijediš, da unatoč neuspjehu na jednom kraju zgrade, možeš lako pronaći svoje utočište na drugome i tamo se izraziti kako najbolje znaš. Ti dobivaš nagrade za svoju poeziju i kratke priče, ti ideš u Izrael s odbojkaškom momčadi, urušeni zidovi u Habdelićevoj oslikani su tvojim rukama, ti predstavljaš školu na Dojdi osmaš, ti gostuješ u radioisijama gdje govoriš kako si godinama prvak u natjecanju iz hrvatskog ili kako si na jednoj, do tada premalo cijenjenoj maturi, postigao 1., 2. i 4. mjesto ili kako si sam odlučio napisati čitav mjuzikl i koordinirati glumački, plesni i instrumentalni ansambl. Ti si sigurno na jednoj od mnogobrojnih radionica za Dane otvorene nastave. Ti pjevaš, plešeš, sviraš ili glumiš pred prepunim gledalištem Studentskog centra u Savskoj 25 ili si član benda na festivalu školskih bendova u Vintageu! Tvoji talenti nisu stali ni kada je cijeli svijet stao jer, ti si snimao virtualne koncerte, filmove, postao si tonac, montažer i producent pandemijskih događanja. Nikad, baš nikad, ni izvan svoje Habdelićeve, nisi izgubio identitet, nisi (p)ostao samo učenik neke gimnazije, ti si svugdje prepoznatljiv kao Titušanin, to je dio tebe koji promičeš i dalje, na fakultetu, dio kojim te drugi opisuju, dio čiji se glas čuje i do zadnjih redova SC-a. Od tvojeg su potencijala stvorili temelje za ono što kaniš postati, iako si ovdje već u tome postojan.

I, kao i u svakoj školi, ti si postao nečiji prijatelj za cijeli život, i on je tvoj, sretnete se bilo gdje i znate da vas veže „Titušanstvo”.

Tebe su pozvali da napišeš tekst za Ljetopis GTB-a i, pišući, gotovo da poželiš i ne spomenuti zbunjenu, preplašenu 15-ogodišnju Titušanku u nastanku koja misli kako su priče o Nekome s velikim N samo mit i kako se nikada neće ostvariti u onim stvarima koje joj idu jer je, eto, one druge stvari puno više more. Ona ne zna kako samo još nije iskoračila u bivstvo Titušana, nije prihvatila vlastite titušanske darove i još se nije usudila iza njih stajati.

 

Tituš je stanje uma, iskustvo zauvijek, sloboda forme i zid jači od svakog potresa. <3

 

Nora Kostelnik Pogačnik, GTB 2018. – 2022.

KAKO JE BILO POHAĐATI GIMNAZIJU TITUŠA BREZOVAČKOG?

 

I danas se jasno sjećam svoga prvog dana srednje škole. Bio je kišan, posvuda su bili rasprostrti kišobrani čineći šaren sag na ulazu u školu. Mi, novopečeni Titušani, sjedili smo u dvorani na klupama, zbunjeni, uplašeni i u iščekivanju. Kada smo se svi okupili, obratio nam se ravnatelj. Ne sjećam se pojedinosti njegova govora, no jedna mi je misao ostala posebno upečatljiva. „Sada ste postali dijelom Tituš svijeta“, govorio nam je, „posebnog zajedništva u kojemu se međusobno podupiremo, razmjenjujemo znanja i ideje, družimo se i promišljamo o onome što nas okružuje.“ Taj osjećaj sigurnosti i pripadanja koji sam tada, u toj maloj i vlažnoj dvorani osjetila, pratio me tijekom mojih četiriju godina školovanja, a prisutan je i sada dok se prisjećam titušanskih dana.

U školske smo klupe mi prvašići sjeli uplašeni, pomalo izgubljeni, svjesni da ne možemo više živjeti na slavi svojih osnovnoškolskih postignuća, već da je potrebno ponovno se dokazati, istaknuti, opravdati petice s kojima smo se upisali. Prvih je mjeseci bila očita napetost i kompetitivnost u razredu, svi su se trudili, učili, gradili sliku o sebi pred novim profesorima. I profesori su se prema nama postavili strogo, s jasnim zahtjevima i pravilima. Prvi su mjeseci bili zahtjevni – dobro pamtim taj početnički grč u želucu dok sam prolazila Kamenitim vratima idući na ispit. No, kako su mjeseci prolazili, smijeh je zamijenio strah, veze među nama su se produbljivale, atmosfera u razredu se opuštala, a komunikacija s profesorima postajala je spontanom i prijateljskom. Ono što sam jasno osjetila već nakon prvih nekoliko mjeseci pohađanja Tituša, usprkos iznimnoj popularnosti koju je naša škola u to vrijeme uživala, jest da naši uspjesi i naše ocjene nisu bili jedini elementi koji su zanimali naše profesore i ravnatelja. Važni smo bili mi kao osobe, ono što nas čini posebnima, ono u čemu smo dobri – bila to glazba, matematika, rukomet ili ples. Tome u prilog najbolje svjedoči tradicionalni humanitarni koncert koji se održava svake godine u sklopu Dana otvorenih vrata Tituša, u dvorani Studentskog centra. Pred punom dvoranom roditelja, učenika, bivših učenika i drugih prijatelja naše škole, svi oni koji se bave glazbom, plesom i glumom imaju priliku zasjati, ponosno uživati u gromoglasnom pljesku dupkom punog SC-a. Zajedništvo i brisanje svih generacijskih razlika koje se događa svake godine na toj pozornici nešto je posebno i neopisivo. Imala sam prilike doživjeti to iz pozicije učenika, ali i iz pozicije bivšeg učenika – uvijek je jednako preplavljujuće. Jednom kada odjekne posljednji pljesak te večeri, vjerujem da svakog Titušanina – bivšeg ili sadašnjeg – obuzme osjećaj pripadnosti našoj 8. gimnaziji, koja će zauvijek ostati njegova škola, ma koliko godina imao. Tituš ostaje trajno u nama jer su njegova nastojanja usmjerena prema vrijednostima koje nisu materijalne. Svi prilozi skupljeni prodajom ulaznica za DON u potpunosti se namjenjuju djeci Kuće svetog Josipa te našim bivšim učenicima u potrebi. Naša gornjogradska zgrada bila je trošna, u nekim se dijelovima i raspadala, ali ti novci nikada nisu ulagani u zgradu. Tituš je ulagao u ljude, nas mlade, naš razvoj u dobre osobe koje znaju promišljati i djelovati. Zagrebački potres bolje je nego išta drugo pokazao ispravnost tog ulaganja. Koliko god Gornji grad bio simbolom naše škole, njezin sastavni dio koji joj daje šarm, ljepotu i identitet, potres nam je pokazao da je Tituš puno više od same zgrade. I taj vrijednosni dio koji nam je podario, jednom kada maturiramo, nosimo sa sobom u život.

Kada se, sada, nakon završenog preddiplomskog studija osvrnem na svoje srednjoškolske dane, jasno vidim koliko je taj period bio značajan u formiranju mene kao osobe. Tituš me doista naučio razmišljati, kritički sagledavati društvene pojave i formirati svoje vlastito mišljenje. Ponekad mi u promišljanjima spontano navru riječi mojih profesora, prisjetim se nečega što su govorili, i to mi pomogne u djelovanju. Ti dragi profesori dokaz su da je škola tu itekako i za odgoj, a ne samo za obrazovanje. Te se uloge škole ne smiju propustiti iskoristiti. Moj me Tituš naučio pristupati problemima, djelovati etički, cijeniti i razumijevati umjetnost, uviđati važnost kulture i obrazovanja. Jedan dragi profesor Tituš bi nazvao „hrvatskim Oxfordom“. Ja bih se s njime složila. Naša je gimnazija iznjedrila generacije intelektualaca, moralnih i dobrih ljudi, te nam podarila mnoge divne uspomene i životna prijateljstva. I kada vidim negdje, na nekoj društvenoj mreži, da su Titušani nešto postigli, da su uspješni – uvijek se razveselim i budem ponosna –  i više mi se nego kada je u pitanju naša nogometna reprezentacija probudi onaj osjećaj: „Ajmo naši!“

Ana Žužul, GTB 2006. – 2020.

POČELO JE ZADAĆNICOM

            Vrijeme provedeno u Gimnaziji Tituša Brezovačkog bilo je zlatno doba mojeg života. Jedini bolji period bio je onaj studentski, koji je obilježio savršen omjer mladosti i slobode, ali ni toga ne bi bilo bez Tituša. Jer upravo sam u školskoj klupi pronašao cimera s kojim sam dijelio jedan pa drugi studentski stan, oba poprišta zabava koje bih nazvao nezaboravnima – da ih se itko bio u stanju sjećati. Puno važnije od tuluma, Tituš mi je za taj isti studij dao prijeko potrebno usmjerenje iz kojeg je proizašao moj životni put, za koji sumnjam da bi se odigrao isto u nekoj drugoj školi. Ali, o tome nešto kasnije.

            Kad sam upisao srednju, svijet je bio drukčije mjesto. Te 2008. svijet i sve nas mučila je najveća financijska kriza od 1920-ih, Facebook je tek postajao norma i učenici koji nisu htjeli biti dio mase odbijali su se priključiti na tu mrežu, a meme kultura bila je u danas neprepoznatljivim povojima, s jednostavnim pošalicama uz gornji i donji tekst te sliku koja bi određivala poznatu šprancu.

 Tijekom mojeg školovanja bolonjski se sustav utemeljio na fakultetima koje smo, kao gimnazijalci, svi htjeli upisati. Osim ocjena, uvjet studiju bila je državna matura, projekt koji se tek iskušavao na mojoj generaciji đaka. Vrlo se jasno sjećam nezamjenjivog ravnatelja Tituša, Damira Jelenskog, kako nam je, nakon što smo upisali četvrti razred, naglasio da se – zbog mature – te godine ne smijemo zaljubiti.

            Da ne idem u to u koga sam se sve i koliko nesretno zaljubio – moram priznati da nisam puno učio. Realni problem gimnazijskog (ne naročito Tituševa) programa jest da se od tinejdžera traži gotovo pa nerealna svestranost. Puno je za očekivati da netko s 15 godina valjano odabere svoje buduće usmjerenje – a i kad ga odabere, u gimnaziji mora jednako marljivo učiti o svim silnim predmetima koji niti ih zanimaju niti će se vrednovati prilikom upisa studija, osim u prosjeku ocjena. Taj će prosjek, općenito govoreći, društvenjacima spuštati prirodni predmeti i obratno. A oni koji, poput s vremenom mene, odaberu umjetnički smjer – tek će posezati za kojekakvim nedozvoljenim metodama stjecanja dobrih ocjena, opravdavajući si to govoreći da slikar ne mora poznavati biologiju, niti violočelist povijest.

            Tituš je na jedinstven način doskočio ovome. Radi se o školi koja ima malo učenika, ali puno talenata. Od umjetnika, preko pobjednika natjecanja, do perspektivnih sportaša. Škola je ovoga svjesna i to njeguje. Sistemom usmenog ispitivanja po dogovoru i drugih izlaženja u susret, učenici koji velik dio svojeg vremena posvećuju nekoj strasti ili pozivu mogu uspješnije balansirati između tih obaveza i ranije spomenutih te nerijetko dosadnih predmeta. Kulminacija svega ovoga svake godine bit će DON, na kojem će nadareni đaci pokazati što sve mogu svojim kolegama, roditeljima i prijateljima škole.

            Moj osobni put bio je onaj riječi i priča. A sve je počelo jednom običnom zadaćnicom iz engleskog koju nam je zadala prof. Marija Hrga. Bio je to jedini predmet koji mi je išao od ruke i bez da učim, pa mi je očigledno bio omiljeni. Napisao sam sastavak koji je uspoređivao stilske ere poput antike i renesanse s tijekom jednog ljudskog života. Te epohe mi je bila objasnila prava junakinja ove priče, prof. Marta Lukić. Radi se o nastavnici kojoj sam (s pravom) prilično išao na živce jer sam uporno izbjegavao čitati lektire. Kada danas ljudima kažem da to nisam radio, začude se jer mi ide od ruke tumačenje, pa i sastavljanje pisane riječi. Radi se o tome da sam zahvaljujući majstorskoj pedagogiji profesorice Lukić bez previše truda mogao razumjeti drame, pripovjetke i romane bez da sam ih ikad posudio iz školske knjižnice. Jer na koncu, istinski shvatiti tekst poput Antigone nije moguće s 14 godina. Ali pitanje antike, uloge kora, stilskih figura kojima je bio vičan Sofoklo… to se može naučiti i usvojiti, poput godine posljednje Napoleonove bitke, ili pak formule kojom se dobiva točna površina kruga.

            Ono što razlikuje dosadno gradivo od vječnog znanja jest vješti nastavnik. A prof. Lukić je to nedvojbeno bila. Nebrojeno puta sam popunjavao rupe u nepročitanim pričama kad bih s potpunim pouzdanjem na njezin upit tumačio nepročitane knjige. I često pomislim da se upravo u tom spekuliranju, a i potrebom da ovladam osnovama znanosti književne teorije, stvorio maštu za vlastite priče. I tri knjige i tri kazališne premijere kasnije, zahvalan sam profesorici na stručnosti, a dakako i na strpljenju.

            Poanta ovog teksta nije da se lektire ne trebaju čitati, nego da se treba slijediti intuicija. Osjećaj zadovoljstva koji se javlja kad se bavimo nečim što nam je suđeno jest šesto čulo koje nas navodi na pravi put za nas. Stoga slijedite intuiciju kad vas navodi ka jednom predmetu, a odvraća od drugoga – vrsni profesori ili pak vlastita snalažljivost pobrinut će se za ovo drugo. I osim toga, budite ponosni jer ste svojim trudom u osnovnoj zavrijedili mjesto upravo u Titušu.

Borna Vujčić,  GTB 2008. – 2012.

PRVA GIMNAZIJSKA GENERACIJA TITUŠA BREZOVAČKOG 1990./1991. – 1993./1994.

           Oduvijek sam znala što želim biti – profesorica engleskog i hrvatskog jezika. Zato mi nije bilo teško odabrati srednju školu. U to vrijeme (1990./1991.) u Zagrebu je postojao Pedagoški obrazovni centar Bogdana Ogrizovića u kojem se nastava održavala na tri lokacije – Klaićeva 1 (današnja V. gimnazija), Savska 77 (današnja XI. gimnazija) i Habdelićeva 1 (današnja Gimnazija Tituša Brezovačkog). S ponosom se sjećam da sam ja bila prva gimnazijska generacija nakon Šuvarove reforme školstva 1977. godine u kojoj su ukinute zagrebačke gimnazije. Iako to na samom početku nastavne godine nije bilo definirano u nazivu škole, program je bio gimnazijski pa je škola ubrzo dobila naziv VIII. gimnazija.

           Te “daleke” 1990. godine ukinuti su prijemni ispiti za srednje škole i uvjet upisa bili su relevantni predmeti iz sedmog i osmog razreda osnovne škole, kao i opći uspjeh na kraju nastavne godine. Bodovni prag za upis bio je 60 bodova. Zanimljivo je spomenuti da je moja gimnazija (tada još uvijek POC) provodila usmeni prijemni ispit – provjera sluha i govornih sposobnosti.

I danas vidim petnaestogodišnju djevojku koja (uz čuđenje i blagi smiješak profesorice glazbenog) pjeva pjesmu “Fly in the sky” zagrebačke rock grupe “Fantomi”. Naime, te sam godine bila zaljubljena u dečka koji je slušao upravo taj glazbeni sastav. Sluha sam imala dovoljno za prolazak na prijemnom, a čitanje je oduvijek bila moja velika ljubav, i tako sam te nastavne godine 1990./1991. upisala Pedagoški obazovni centar Bogdana Ogrizovića s gimnazijskim programom. Broj učenica u sljedeće 4 godine mijenjao se od 30 do 35 učenica u razredu.

I.B razred, školska godina 1990./1991.

Razrednica: Jasna Pavković-Orešić (geografija).

Učionica nam se nalazila na drugom katu (u poprečnom razredu, s pogledom na unutrašnje dvorište). Meni je ta učionica oduvijek bila najdraža.

           Škola je zadržala svoje profesore i nastavila kvalitetan program obrazovanja, ali je već iste te godine uveden i gimnazijski program. Imali smo 13 obaveznih predmeta: hrvatski jezik i književnost, engleski jezik, latinski jezik, matematika, biologija, kemija, fizika, povijest, geografija, likovna kultura, glazbena kultura, tjelesna i zdravstvena kultura, informatika (nastava se te godine održavala u Klaićevoj 1). U listopadu 1990. godine cijela škola (s novoupisanim prvim razredima) išla je na izlet na Bled.

          Tradicija takvih izleta prekinuta je zbog rata i moja je generacija bila posljednja na takvoj vrsti izleta. Zanimljivo je spomenuti da su dečki u to vrijeme u našoj školi bili malobrojni. U mojoj generaciji moglo ih se nabrojati na prste jedne ruke. Nažalost, svi dečki su bili u E razredu (u suprotnom turnusu). Po užinu smo odlazili u vrijeme velikog odmora u trgovinu koja se nalazila na mjestu današnje galerije Lav.

 

II.B razred, školska godina 1991./1992.

Razrednica: Nada Čanić (biologija)

            Te prve, ratne godine, preselile smo u malenu učionicu u prizemlju, u sobu za budokai, koja se nalazila nasuprot dvorane za tjelesni. Zračne uzbune bile su svakodnevne i tada smo svi bili u istom turnusu. Svi smo se podjednako bojali, a zaklon smo nalazili u skloništu koji se nalazio u podrumu škole poznatog zagrebačkog disko-kluba Lapidarij. Svaki učenik škole morao je tada nositi iskaznicu sa svojim imenom i prezimenom za ulazak i izlazak iz škole. U to ratno vrijeme bila je velika fluktuacija učenika naše gimnazije. Djeca vojnih lica su odlazila, a dolazila su djeca izbjeglica iz ratnog područja Slavonije, Banije i Dubrovnika. U drugom razredu škola dobiva novi naziv: Gimnazija Tituša Brezovačkog. Obavezni predmeti su: hrvatski jezik, engleski jezik, latinski jezik, glazbena umjetnost, likovna umjetnost, psihologija, povijest, geografija, matematika, fizika, kemija, biologija, tjelesna i zdravstvena kultura. Izborni predmeti: scenska kultura i crtanje. I danas pamtim Vlastu Pokrivku – dugogodišnju profesoricu naše škole koja nam je s puno ljubavi prenosila znanja iz scenske kulture (lutkarstvo) i njezine originalne lutke napravljene od tikava. Profesorica Pokrivka napisala je priručnik za odgojitelje: Dijete i scenska lutka koji smo koristili u nastavi, i slikovnicu Igre s tikvama. TV-serija Tikvići postigla je svjetsku popularnost kao originalna hrvatska tvorevina. Naša generacija s njom je naučila raditi lutke na kuhačama i lutke sjena.

 

III.B razred, školska godina 1992./1993.

Razrednica: Nada Čanić (biologija)

           U još uvijek teškom, ratnom vremenu, vraćamo se u staru učionicu na drugi kat (poprečni razred s pogledom na unutrašnje dvorište). U trećem razredu predmeti su sljedeći: hrvatski jezik, engleski jezik, njemački ili talijanski (obavezan drugi strani jezik), glazbena umjetnost, likovna umjetnost, psihologija, logika, sociologija, povijest, geografija, matematika, fizika, kemija, biologija, tjelesna i zdravstvena kultura. Izborni predmet bio je sviranje. Učenice su mogle birati sljedeće instrumente: gitara, klavir ili harmonika. Ja sam odabrala gitaru, koju je predavao profesor Ante Grossi – odličan glazbenik koji danas pjeva i svira u grupi Positivo. Profesor Grossi nastupao je u mjuziklu Sarajevski krug i u zboru Hrvatskog narodnog kazališta kao prvi tenor. Ipak, ja sam najradije odlazila s prijateljicama iz razreda na njegove koncerte u poznate zagrebačke disko-klubove: Cab club u zagrebačkoj Ilici i Klub 88 u Maksimiru u kojima je profesor Grossi svirao.

4.B razred, školska godina 1993./1994.

Razrednica: Nada Čanić (biologija)

Sad smo maturantice i zbog smanjenog broja učenica, selimo se u najmanju učionicu u školi (koja se nalazila na drugom katu, druga učionica od WC-a u lijevom hodniku). Pripremamo se za maturu i biramo buduća zanimanja. Ove školske godine imamo sljedeće predmete: hrvatski jezik, engleski jezik, njemački jezik, glazbena umjetnost, likovna umjetnost, filozofija, povijest, geografija, matematika, fizika, kemija, biologija, politika i gospodarstvo, tjelesna i zdravstvena kultura. I ove sam godine odabrala izborni predmet – sviranje (gitara). Na kraju godine nastupa “stresno” razdoblje za sve maturante – priprema za maturu.

 

Hrvatski jezik je bio obavezan na maturi, zatim smo birali između matematike i engleskog jezika (ja sam odabrala engleski) i treći predmet je bio slobodan izbor (u mom slučaju – psihologija). Maturalni rad odabrala sam iz engleskog jezika kod profesorice Višnje Kabalin (The Beatles).

Nakon uspješno položene mature, maturantice (i malobrojni maturanti), proslavili su uspješan završetak srednjoškolskog obrazovanja u dvorani za glazbeni (tadašnja učionica na drugom katu s desne strane). Bilo je puno pjevanja, sviranja, recitiranja, zahvaljivanja profesorima i pokoja suza u očima. Došlo je vrijeme rastanka sa školom, prijateljima i profesorima. Popularnu “norijadu” provele smo uz pjesmu u centru grada i na Jarunu, noseći tunike boje breskve na tanke crne prugice i slamnate šešire. Na leđima je pisalo 4.B (zalijepljeno crnom trakom od izolirbanda).

Ponovno okupljanje djevojaka iz razreda (sada već žena), dogodilo se pet godina nakon mature, 1999. godine, a sljedeće, deset godina kasnije, 2009. godine.

Bilo je lijepo ponovno se okupiti i saznati da je većina djevojaka završila Učiteljski fakultet (predškolski odgoj), a ostatak čine: 5 pravnica, 5 profesorica, 1 inženjerka strojarstva, 3 ekonomistice, 1 magistra struke i 1 doktorica znanosti. Na kraju mogu zaključiti da nam je Gimnazija Tituša Brezovačkog dala solidno znanje i pripremila nas za uspješno kročenje u život.

                                                                                                                                                                                                        Gordana Makar, prof.

ANICA  ŠKVORC–OSREDEČKI  U ŠKOLI ZA ODGAJATELJE 1955. GODINE

KAKO SAM KRENULA U HABDELIĆEVU 1 – MOJU DRAGU ŠKOLU ZA ODGAJATELJE

             Na kraju osmogodišnje škole u Kumrovcu, 1955. godine, odluku o daljnjem školovanju pomogla mi je donijeti moja razrednica. “Ti voliš djecu, mogla bi biti dobra odgojiteljica“, rekla je.  A ja sam pomislila: „Možda, učiteljica“.

Tata me odveo u Zagreb i upisao u željenu Školu za odgajatelje. Nažalost, ostalo je pitanje gdje stanovati, jer u Đačkom domu u zgradi škole nije bilo mjesta. Tako sam u prvoj godini školovanja stanovala kod tete, tatine sestre. Kod nje je već  godinu dana stanovao i moj stariji brat. I danas se pitam kako je naša draga teta, krhka zdravlja, u vrlo skromnim stambenim i materijalnim uvjetima (samo soba i kuhinja), primila nas s puno ljubavi u svoju spavaću sobu. Uz tetu i tetka spavao je i moj brat, a moja sestrična i ja zajedno na kauču. Ponekad bi dolazio kući i njihov sin, sa studija.

U drugoj godini  školovanja dobila sam mjesto u Đačkom domu u Habdelićevoj 1, u dijelu zgrade moje škole. To me jako obradovalo, ali ujedno i plašilo, osobito zbog mračnih i hladnih hodnika i vrlo strogog režima o kojem su mi pričale kolegice. Većina učenica našeg razreda, a bilo nas je 27, stanovala je u Đačkom domu u Habdelićevoj. Dvije učenice, Stanka i Marta, bile su u Đačkom domu u Opatičkoj ulici, a Zrinka je dolazila od tete s kojom je živjela. Svega nas nekoliko imalo je oba ili jednog roditelja, dok je većina učenica u ratnom vihoru izgubila roditelje, pa i sve najbliže. Bila su to djeca palih boraca, djeca zbjegova, nevine žrtve rata, tzv. ratna siročad. Valja naglasiti da je od 1950. do 1960., od kada se na ovu lokaciju preselila Škola za odgajatelje i oformio Đački dom, u njemu boravilo najviše učenica s istim ili sličnim sudbinama. Odrastale su u dječjim domovima diljem Hrvatske. Neke od njih bile su zajedno i više od 8 godina. Nedostatak majčinske i očinske ljubavi, braće, topline roditeljskog doma ostavilo je na njima neizbrisiv trag, ali nisu izgubile vjeru u ljude i nadu u bolje sutra. Neke od njih imale su sreću i putem novina (ili drugim putevima) uspjele pronaći svoje bliže rođake.

 

KAKO SU IZGLEDALI NAŠA ŠKOLA I DOM

Velika i teška drvena vrata na ulazu u školu još i danas dočekuju generacije učenika, kao i porta, koja je nekad bila malo bliže ulazu. Svi smo je dobro zapamtili još od našeg prvog dolaska prije 50 godina, a naročito nam je ostala u sjećanju iz domskog života, brojnih  dežurstava, susreta, upoznavanja…

Prizemlje zgrade i I. kat bili su đački dom, a ujedno i dječji vrtić – vježbaonica. U prizemlju zgrade, s lijeve strane hodnika nalazila se kuhinja (sada učionica za informatiku) te velika blagovaonica – sadašnja dvorana za tjelesni odgoj. Na  kraju hodnika s desne strane ulazilo se u tzv. “tuširaonicu“. U djelu dvorišta prema Jezuitskom trgu u maloj  zgradi  bio je „vešeraj“ s velikim kotlom za pranje i iskuhavanje rublja te velika kamena kada za ispiranje rublja. Tu je bio i stan našeg domara. Od porte desno, nakon stepenica, nalazio se ured naše ravnateljice doma, zatim ured tajnika, a s druge strane, danas zbornice, bila je soba domaćice. Na drugoj strani zgrade, prema Markovu trgu, u prizemlju, bila je bolesnička soba, spavaonice, a u produžetku  garderobe. Svaka od nas imala je jedan mali ormarić. Na prvom katu bile su spavaonice sa od 2 do 8 kreveta.

Na drugom katu bila je škola s velikim učionicama. To je ujedno u  poslije podnevnim satima bio i naš dnevni boravak za učenje, druženje... Ponekad smo učili i u blagavaonici i u prostoru današnje knjižnice.

 

DOMSKI ŽIVOT

Upraviteljica doma bila je drugarica Višnjić Ljubica, stroga, gotovo smo je se svi bojali. Bile su tu i naše odgojiteljice. Sjećam se posebno Karabatićke, Božene i Milene Zec, koja je stanovala u  potkrovlju zgrade.

Režim ili dnevni raspored  bio je dosta krut. Neke su ga kolegice prozvale vojničkim životom bez uniforme.

Postojala su dežurstva:

za jutarnje buđenje (zvono) u 6 sati

za čišćenje spavaonica, zatim hodnika i ostalih prostorija

za pomoć u kuhinji

u blagovaoni serviranje, nošenje hrane, spremanje, pranje…

na porti po određenom rasporedu

 

Uvjeti su u prehrani bili skromni, ali je barem bilo dosta kruha i prema potrebi „repete“. Meni, kao i većini djevojaka, postojao je problem oko kupanja i tuširanja. Voda se puštala na kratko da se nasapunamo, a zatim opet na kratko da se isperemo. Mi iz roditeljskog doma u početku smo se vrlo loše osjećale na grupnom kupanju (oko 15 djevojaka). Bilo nas je stid. Problem nam je bila i hladnoća u garderobama, spavaonicama, hodnicima. Kad nije bilo sunca, mi koje smo imale dužu kosu češće smo se i prehlađivale. Još jedan od problema bio je vezan uz pranje i glačanje. Uglavnom je bila ispravna samo jedna „pegla“ u domu, pa je bio dugačak red i predbilježbe za „peglanje“.

 

IZLASCI

Učenice I. i II. razreda nisu imale izlazak radnim danom. Učenice III. i IV. razreda mogle su izaći do 8 sati navečer. Subotom i nedjeljom izlazak je bio do 10 sati navečer. Kasniti se nije smjelo. Dežurna na porti zaključavala je vrata, a često je  uz nju dežurala i odgojiteljica. Tko je kasnio, drugi dan ga je slijedio obavezan „raport“ kod upraviteljice, izricanje kazne, koja je najčešće bila zabrana izlaska.

Jedne večeri spremajući stvari u garderobni ormarić, čula sam tihi poziv: „Anice“. Bila je to kolegica Višnja, koja je zakasnila. Vrata već su bila zaključana. Kako je bila vrlo nježne građe – vitka, pomogla sam joj da se provuče kroz „gitre“ na prozoru. No netko od starijih kolegica dojavio je to našoj upraviteljici, te sam doživjela  veliku neugodu želeći je zaštiti.

 

KAKO SMO SE ZABAVLJALE

Bile smo često pozivane u srednjoškolske đačke domove, što je znalo biti vrlo ugodno, više prijateljski. Bile su tako zvane „čajanke“. Najviše nas je privlačio i veselio ples subotom i nedjeljom u Dvercima, kod Tucmana u Bogovićevoj, te u muškom domu na Mažurancu. Ali sve je to tako kratko trajalo. Bile su pauze između plesa, a mi bi plesale taman kad su počeli ponovno svirati. Suznih očiju trčale smo Radićevom ulicom, kako bi što prije stigle, da nas ne dočekaju zatvorena vrata.

Najviše zbog skromne garderobe gotovo sviju nas, prije izlaska odvijalo se veliko posuđivanje odjeće, posebno haljina, suknji i bluzica. To je bilo vrijeme „širokih suknji“ (puni krug) od tafta i lasteks remena. Nesebično smo dijelile sve što smo imale, a u večernjim satima, do kasno u noć u spavaonicama prepričavale smo doživljaje, dijelile radost i tugu. Sjećam se kako je kolegica Mira kako bi sačuvala frizuru  za „rendes“ čitavu noć prosjedila  i držala glavu na noćnom ormariću. Ujutro je frizura bila donekle sačuvana, ali su podočnjaci bili veliki, pa smo je pokušali uljepšati. Zbližile smo se u veselju, ali i u tuzi. Radovale se kad je kolegica Draga pronašla sestru i rođake, a kolegica Lijerka dobila sliku brata starog 15 godina za kojeg nije znala da postoji, a koji je traži.

 

ĐAČKE LJUBAVI

Jasno, bile su prisutne već od I. razreda. Obično se išlo u kino, na šetnje, a u večernjim satima bila je puna tzv. “Ulica uzdisaja“ kako smo je zvali (ustvari ulica Pavla Ritera Vitezovića). Neke su kolegice uživale zakazivati „rendese“ blizu doma s više dečki u malim razmacima. Zatim bi sa skrivenih mjesta iz doma gledale kako su uporni u čekanju. Naravno, one ne bi izlazile. No bilo je tu i ozbiljnjih veza koje su završile brakom. Tako sam i ja sa svojom đačkom ljubavi  proslavila 50 godišnjicu braka.

 

KAKO NAM JE BILO U ŠKOLI

Imali smo dragu razrednicu Stanku Fučkar. Iako smo bili posebno nestašan razred, naša razrednica, od milja zvana Fučkica bila je uvijek puna razumijevanja za nas. Gotovo svi profesori bili su nam ne samo profesori već osobe koje su se nastojale približiti svakoj učenici, razumjeti njezine probleme, radovati se i tugovati s nama. Nema sumnje da je nastavni plan i program u mnogome uvjetovao odnos učenika i profesora, ali u našoj školi, u našem IV.b razredu, bilo je drugačije. Osjetila se ne samo obrazovna, već i odgojna komponenta. Uz brigu za obrazovanje, nikada nisu stavljali u drugi plan probleme odrastanja  djece, nas učenica.

 

KAMO NAKON MATURE

Sve smo jedva čekale da konačno maturiramo, a posebno kolegice, bez obitelji koje su se željele osamostaliti. Dječjih vrtića bilo je malo, pa su postojale i male mogućnosti zapošljavanja u struci, posebno u Zagrebu. Stoga je većina nas pronašla posao u struci izvan Zagreba (oko 60%). Neke kolegice, kao i ja, nastavile su školovanje upisom na više škole i fakultete, uglavnom prosvjetne struke (Jakica, Marija, Dušanka, Marta, Danica), te se zaposlile u osnovnim i srednjim školama. Samo kolegica Stanka, koja nam je uvijek lijepo svirala (posebno „Za Elizu“) nije radila u prosvjeti, već u poduzeću u računovodstvu. Doškolavanjem i pozitivnim iskustvima u praksi kolegica Marija P. i Drena bile su direktorice vrtića. Moje tri kolegice, Danica Todorović, Draga Vujaklija, Mara Biga i ja zaposlile smo se na dječjem odjelu Bolnice u Krapinskim toplicama. Udajom, preselila sam u Zagreb. Radila sam kao odgajateljica, i studirala uz rad na Pedagoškoj akademiji, a potom na Filozofskom fakultetu. To mi je omogućilo daljnji napredak u struci u svojstvu pedagoginje, direktorice dječjeg vrtića te prosvjetne savjetnice za predškolski odgoj.

Sigurna sam da mi je u srednjoj školi bila pobuđena želja za daljnjim učenjem te za novim spoznajama o odgoju najmlađih.

Danas, u IV. razredu nekadašnje moje škole, priprema se za maturu moja unuka Anja Osredečki, što nas sve zajedno posebno raduje.

 

NAŠI SUSRETI – PROSLAVE GODIŠNJICA MATURE (20, 30 , 35,  40,  45,  50)

Godine su prolazile, naprosto proletjele. Iako su neka školska prijateljstva prerasla u cjeloživotna, svaka od nas imala je svoj životni i profesionalni put. Često smo mislile jedne na druge, na naše provedene đačke zajedničke dane, te smo odlučile proslaviti 20 godišnjicu mature. Osnovale smo odbor u sastavu:  Danica Poljak-Golubić, Marija Prpić-Manovović i ja.

Okupili smo se u našoj  nekadašnjoj školi (nas 19). Stigla  nam je naša draga razrednica Fučkar, profesor Tortić, profesorica Ivanković, profesorica Križanić i direktor škole Ilija  Plavljanić. Pričale smo o dogodovštinama iz škole i domskog života koje nikad ne izbljede. Utvrdile smo da smo bile solidno pripremljena generacija zahvaljujući, prije svega, nastavničkom kadru, zanesenjacima koji su čitav svoj život poklonili odgojno obrazovnom radu. Jela je ustvrdila: „Bili smo čudan razred. Ponašali smo se na neki način koji nije uvijek bio prihvatljiv za druge. Možda je to bila sretna okolnost, jer u protivnom, našim profesorima bilo bi teško da nas se sjete između 20 generacija koje su slijedile. Bio je to “famozni“ IV.b za koji se potajno sumnjalo da će u životu krenuti malo krivudavo, ali hvala Bogu svi smo zahvaljujući potpori, podršci, profesorima i samom životnom putu uspjeli.“

Bilo je to nezaboravno druženje, pa smo se dogovorili da ćemo se i dalje sastajati svakih 5 godina. Tako smo proslavili 20., 30., 35., 40., 45. i 50. godišnjicu mature, koje je organizirao isti organizacijski odbor. Svaka godišnjica donijela je puno radosti, doživljaja, a svakako bih istakla 20., 30. i 50. godišnjicu. Na proslavi 30. godišnjice mature također je bila naša razrednica Fučkar i profesorica Aurelija Ivanković. U školi je djelovao dio Pedagoškog centra Bogdan Ogrizović čija nas je voditeljica Zorica Matoz primila, a koja je također završila našu školu. Slike kruže iz ruke u ruku, najprije iz školskih dana crno–bijele, ali nama tako drage. Zatim slike s vjenčanja naše djece, promocija, a onda najdraže slike unučadi ponosnih baka.

Na 40. i 45. godišnjici s nama je bila profesorica Milena Roler–Halačev, koja nas je veoma obradovala. Kao i uvijek bila je puna duha, životnog optimizma. Rastajemo se srdačno puna srca. Svi priželjkujemo i 50. obljetnicu – barem u istom sastavu u našoj nekadašnjoj zgradi škole, a sada Gimnaziji Tituša Brezovačkog.

Anica Škvorc–Osredečki

FRANE BENEDIKT SIRONIC - Benedetto Francesco Sironi

     Dok ulazimo u našu gimnaziju, naslućujemo da dotična i nije novogradnja, a većina nas zna da je to stara barokna zgrada. I  tu činjenicu uzimamo «zdravo za gotovo».

Pitate li se ikada čemu i komu je zgrada služila kada «Tituš» nije postojao (jasno, «Tituš» nije  ovdje oduvijek)? ...Ja ne.

I  vjerojatno se to nikada ne bih  pitala da neki dan nisam započela razgovor s meni dotad nepoznatim praujakom Franom Sironićem (u daljnjem tekstu barba Frane), simpatičnim Australcem podrijetlom iz Istre. Sada, nakon što sam ga upoznala, sa sigurnošću mogu ustvrditi da se u razdoblju od 1937. do 1942. godine ova žuta zgrada zvala «Istarski internat».

Barba Frane je, kao jedini sin imućne istarske obitelji, u svojoj jedanaestoj godini (1937.) napustio Istru i došao u Zagreb naučiti hrvatski jezik, koji je vrlo slabo govorio, i na njemu nastaviti svoje školovanje, započeto na talijanskom.

Zagreb je tada bio u Kraljevini SHS, a Istra pod vlašću Italije, tako da je barba Frane bio emigrant s adresom u Zagrebu, u Habdelićevoj 1!

 

KAKO JE TADA IZGLEDALA NAŠA ŠKOLA?

S obzirom na to da je Škola tada bila dom mnogim mladim Istranima, Istrankama i onima koji su se tako osjećali (Slovenci, Talijani i Zagorci), bila je podijeljena na «muški», «ženski», «profesorski» i «zajednički»  dio.

U prizemlju bijaše kuhinja (današnja učionica  za informatiku) koju su vodile časne sestre. «Dobro su kuhale», kaže barba Frane. Tada nisu postojali prozori, kojima je  atrij danas ograđen, postojale su arkade, a u dvorištu su se đaci rijetko sastajali i pričali. Atrij ni onda nije bio omiljeno mjesto za okupljanje jer je zbornica bila na istom mjestu kao i danas!

Na prvom katu bile su ženske spavaonice i učionice i tamo dečkima nije bio dopušten pristup. Drugi kat bio je «zabranjena zona» za djevojke! Ali, naravno, zabrana nije puno djelovala na druženje učenika (izgleda da se ni oni nisu zamarali formalnostima) pa su se često tajno posjećivali po sobama. Najčešće navečer…

 

TKO JE BIO GLAVNI?

Voditelj Internata bio je gospodin Milačić (također Istranin), a imao je i pomoćnike, prefekte (trojicu: Vodinelića, Miljavca i jednoga kojemu se barba Frane ne sjeća imena).

Ni Milačić ni prefekti nisu bili obožavani, a ni Miličićeva žena s kojom je živio u sobi (učionica današnjeg 2.c razreda). Milačić je bio «stroga zatucana konzerva», često bi ih kažnjavao, a imao je i nepodnošljive tikove. Stalno je «cuclao» palac lijeve ruke. Žena mu je  bila raščupana starica izgledom nalik na vješticu koja nikada nije izlazila iz sobe.

 

KAKO SU SE ZABAVLJALI?

Disciplina u Internatu bila je stroga, pravila čvrsta. A pravila postoje zato da bi se kršila!

Frane je bio jedan od onih koji su organizirali neposluh i bježanje, pa je tako i najčešće bio kažnjavan. Prisjeća se kako je nagovorio prijatelje Slovenca Vitomira Dobrilu i Talijana Marija Čednaka da pokidaju rešetke s prozora kako bi mogli bježati iz Internata. Jednom su prilikom pobjegli u kino gledati  Tarzana, ali «neki papučari» su ih «cinkali» pa su idući dan (subota) morali od 8 sati ujutro do podne klečati golih koljena na četki za čišćenje cipela! Miličić je nadobudno visio nad njima no, čim bi se na tren udaljio, Frane je ustao i šetao po hodniku!

Milačić je izradio 'Program smanjenja zabave', zadužio je prefekte da učenike vode u beskonačno duge i dosadne šetnje prirodom.

Prefektu Vodineliću  sviđala se neka djevojka u Šestinama pa su često morali satima hodati po kiši da bi dotični nakratko vidio tu djevojku, koja njemu i nije davala neki značaj.

No, nisu svi prefekti bili oduševljeni svojim angažmanom pa su često sabotirali, odveli bi đake na Tuškanac i pustili ih da si sami organiziraju vrijeme. Na Tuškanac su Zagrepčani dolazili na piknik, a Frane i prijatelji znali su što to znači – jabuke i kolači! Kada bi se izletnici udaljili iz svojih tabora, i tako ostavili košaru s hranom bez nadzora, učenici bi im krali kolače, palačinke, voće...

Na sličan način uspjeli su pribaviti i pravu loptu pa su na Tuškancu voljeli igrati nogomet. Bila im je to prava «fešta», jer su inače nogomet igrali bosi na školskom igralištu, i to «krpenjačom» koju su napravili od vlastitih čarapa! Kada bi padala kiša znalo se dogoditi da nekome mokra, prljava i blatna «krpenjača» doleti u «facu»!

No, zahvaljujući Frani, nogomet nije jedini sport koji su igrali. Silno su željeli igrati tenis ali, poznavajući svoju materijalnu moć,  bilo im je jasno da nikada neće imati dovoljno za rekete.  No, Frane ih je svojim prijateljima pribavio, drveni poklopac glasovira raskomadao je na nekoliko dijelova i improvizirani reketi bili su spremni za uporabu! Uopće nije potrebno spominjati kako je Milačić na to reagirao!!!

U Internatu je vladalo pravilo «Tko jači, taj  tlači», pa su tako mlađi često stradavali iako i nisu bili krivi.

Svako jutro, po odlasku u Školu, čitali su dnevne novine koje su bile izložene u izlogu nekog kioska u Frankopanskoj, a s istog su kioska jednom tjedno krali strip «Fantomac». «Stripovi su bili skupi, a mi nismo  imali novaca» , s osmijehom na licu priča mi barba Frane.

 

ŽIVOTNI PUT BARBA FRANE NAKON INTERNATA

Dani provedeni u Internatu među onima su kojih se rado prisjeća.

Nakon Zagreba, barba Frane se vratio u roditeljski dom, no bio je politički sumnjiv talijanskim vlastima koje su ga uhitile u dva navrata (šesnaestogodišnjaci su stvarno politički vrlo sumnjivi!!). U zatvoru je dočekao i pad Italije, a Istra je tako pripala Njemačkoj koja ga je, zato što je bio mlad  i u snazi, prebacila u koncentracijski logor u Dachau!

Dok je tamo danima gladovao, sanjao je da na slobodi jede kruh i putar. Znao je da najbolje tek dolazi i radovao se životu na slobodi kojeg je s radošću iščekivao, iako njemu nije bilo naznaka. Danas shvaća da ga je upravo taj  pozitivan stav spasio. Nije se, kao većina, pomirio sa sudbinom, nije dopustio smrti da ga uzme prije nego na slobodi pojede kruh i putar. U logoru je dočekao kraj 2. svjetskog rata i vratio se u Istru.

Nakon povratka u Istru jugoslavenske vlasti su ga uhitile kao neistomišljenika. Proglasili su ga Informbiroovcem, iako s time nije imao nikakve veze. Zato je robijao u Lepoglavi.

Po povratku iz Lepoglave odlučio je pobjeći iz zemlje, što je i pokušao, ali je uhvaćen na granici i ponovo upućen u zatvor, ovoga puta u Staru Gradišku.

Nakon Gradiške uspješno je pobjegao u Pariz, a potom u Australiju gdje sada živi. Za vrijeme Domovinskog rata materijalno je pomagao domovini, no nije se vraćao.

Danas uživa u Sidneyju s troje unuka, hrani «bush turkeys» koji mu dolaze u dvorište.

I svako jutro jede kruh i putar!!!

                                                Ivona Stančić-Rovis, 4.c – 2006.

VESELJKO VELČIĆ

     Veseljko Velčić (1923.– ) diplomirao je romanistiku na Filozofskim fakultetu u Zagrebu. Nakon diplome prvo je bio urednik na Radio Zagrebu, potom animator kulture i andragog na Radničkom sveučilištu "Moša Pijade", gdje je kasnije djelovao i kao direktor Zavoda za andragogiju. Od 1967. do 1977. bio je aktivni političar, među ostalim i ministar kulture, a 1977. je izabran za ravnatelja Knjižnice. Objavio je više radova u području andragogije i knjižničarstva. Kako se zbog naglog razvoja informacijske i komunikacijske tehnologije još i prije njegova dolaska na čelo Knjižnice sve više tražila njezina reorganizacija i ponovno osuvremenjivanje poslovanja, Velčić je pokrenuo niz društvenih i stručnih akcija za pripremu informatizacije njezinog poslovanja te preobrazbe u središte hrvatskog knjižničnog sustava. Kako su istovremeno bile u tijeku već pripremne radnje za izgradnju nove zgrade Knjižnice, Velčić se snažno angažirao u svekolikim aktivnostima vezanima za potrebe nove zgrade. Zahvaljujući njegovom zalaganju Knjižnica je dobila na raspolaganje dvorac Golubovec, u koji je potom pohranila više od 600.000 sv. neevidentirane građe, kako bi se ona mogla tamo sortirati i obraditi za buduću selidbu. Velčić je ishodio i bolji društveno-ekonomski status za Knjižnicu. Tijekom svojega mandata uspio je gotovo podvostručiti  broj zaposlenika te osigurati znatno bolje financiranje svoje ustanove. Godine 1982. je pokrenuo i izdavanje Građe za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835.-1940.

Gospodin Veseljko Velčić u učionici koja  mu je bila spavaonica 4 godine.

Razgovor s Veseljkom Velčićem

Između 1928. i 1931. u Zgradu u Habdelićevoj je preseljen Đački internat, osnovan u Karlovcu za istarske izbjeglice uglavnom đake Pazinske gimnazije koji je djelovao sve dok prostorije nije zatražila vojska. O tom razdoblju razgovarali s jednim od tadašnjih učenika, gospodinom Veseljkom Veljčićem:

• Kako se zovete?
„Veseljko Velčić“
• Kad ste rođeni i gdje?
„1923.  u Mošćenicama“
• Kad i zašto odlazite iz Istre?
„1930.  zajedno s ostalim gimnazijalcima iz Istre bio sam protjeran od strane fašista i prvo odlazim u Karlovac gdje sam bio smješten u Đački internat za izbjeglice iz Julijske krajine, a potom kad je taj internat premješten u Zagreb i ja odlazim tamo. Moji su roditelji plaćali taj internat i zbog toga sam osjećao veliku odgovornost prema radu.“

• Kako je izgledao prosječan dan u Konviktu?
„Sustav u Konviktu bio je strog i morali smo se držati reda i programa.
Radnima danima ustajali bismo se pola 7, uredili, popili kavu i otišli u školu.
Navečer smo imali vrijeme predviđeno za učenje i korepeticije, u pola 9 smo već morali ići na spavanje, a svjetla su se gasila u 9. Nedjeljom i blagdanom nismo naravno išli u školu, ali smo zato išli u crkvu. Uz učenje imali smo i vrijeme predviđeno za šetnju.“
• Jeste li išli u kazalište i muzeje?
„U kazalište na žalost nismo išli, ali smo znali posjećivati muzeje-posebno Povijesni muzej.“

• Kakav je bio odnos među učenicima?
„Mi mlađi, jer ja sam tada imao 10 godina, učili smo od starijih i prihvaćali njihove stavove. Tako sam se i pridružio partizanskom pokretu.“
• Je li i kako politika utjecala na život u Konviktu?
„Za profesore se znalo kojim političkim strujama pripadaju, ali to nam nikad nije pravilo probleme.

• Kakav je bio odnos između profesora i učenika?
Najčešće mi je najdraži bio profesor tjelesnog. Imao sam profesora francuskog jezika koji je napisao čitanku, ali ja bio jako zatvoren. Nije bio kao profesorica, ona me uvela u francuski romantizam, francusku književnost...I ja sam znao često recitirati francuske pjesme na priredbama. Nju su ubili ustaše jer je bila Židovka. I njoj u čast sam odlučio studirati francuski jezik. Sjećam se još profesora iz matematike, ali je on isto bio jako strog. Ja mislim da su vaši profesori daleko bolji.“

 

Svjetlana Vorel, prof., Petra Babić i Petra Vručina